Istarski kašteli: Kuga, ratovi i vještice ne mogu im ništa

Kada sam prije desetak godina odlučila obići većinu istarskih kaštela ostala sam zapanjena. Prije svega njihovim brojem jer dotada nisam znala da je u Istri bilo šezdesetak kaštela, odnosno svojevrsnih obrambenih utvrda, a kao drugo koliko se o onima koji su preostali, jer u nekih gradićima su srušeni odavno, nitko ne brine. Bili su većinom zapušteni, obrasli u bršljan, prepušteni zubu vremena. Kao da ih je netko zauvijek napustio. Deset godina je prošlo i sada ih opet obilazim. Parcijalno. I ugodno sam iznenađena. Em su većinom sređeni za razgled, pa makar se radilo o ruševinama, em se neki od njih preuređuju u prave atrakcije.

Pravi primjer za to su savičentinski kaštel Morosini-Grimani te buzetska Pietrapelosa. Oba su nedavno dobila značaj europski novac za kompletnu rekonstrukciju gdje će se urediti posjetiteljski centri, pozornice, info punktevi, kušaonice… I to ta veličanstvena zdanja uistinu zaslužuju.

Jer teško mi je ta mjesta zamisliti bez tih masivnih kamenih građevina koje su odredile povijest mjesta. To je posebno vidljivo u Svetvinčentu ili Savičenti koji je kroz povijest uvijek bio na granici. Uz taj sam kaštel neraskidivo emocionalno vezana budući da se ipak radi o mom rodnom kraju, mjestu uz koje me vežu đački dani. Tada je kaštel bio mjesto dječje igre. Nitko tamo osim nas školaraca nije zalazio. Nije bilo ni potrebe.

SREDNJOVJEKOVNI PARK

Stara tvrđava bila je zarasla u trnje, nije imala vratiju, stepenište se u palači urušavalo, a umjesto stepenica koje vode na zidine bila je gromača. Nekome je to iz današnje perspektive nezamislivo jer savičentinski kaštel, koji je možda uz pazinski i pulski najpoznatiji u Istri, uistinu plijeni pažnju iznutra i izvana. Uređene su kule, a ona kvadratna ima predivan vidikovac. Zidine se mogu obići i s njih se mjesto može pogledati iz zraka. U podnožju se vidi nekadašnja samica, a dvorište je prava ljetna pozornica i srednjovjekovni park. Nakon opsežnih radova, obnovit će se i zadnji dio slagalice – palača. I to zaslužuje.

Povijest nam kaže da je izgrađen u kasnom srednjem vijeku, a više je puta bio prerađivan. Ime je dobio po dvije talijanske obitelji u čijem je vlasništvu bio. On nikad nije bio dvor ili neko ladanje, već utvrda koja je bila na granici. Prva tvrđava na mjestu današnjeg kaštela sagrađena je još početkom 13. st., ali je kaštel često puta bio uništen i spaljen pa je shodno tome bio obnavljan i mijenjao mu se izgled. Najprije je bio u vlasništvu obitelji Castropola, pa potom obitelji Morosini, koja je zaslužna za današnji izgled mjesta koji predstavlja jedan od najljepših primjera renesansnog oblikovanja trga, da bi potom vlasnici postali Crimani di San Luca, patricijska venecijanska obitelj. Sadašnji oblik građevina dobiva 1589. godine, kad Marino Grimani obnavlja spaljeni kaštel. U njihovom je vlasništvu do 19. stoljeća, a onda ga prepuštaju biskupima koji ga zatim daju općini, ali je nakon drugog svjetskog rata pa sve do kraja devedesetih bio zapušten.

Ima tri kule i glavnu palaču gdje su se nalazile sobe za gospodu te stan kapetana. Kule su povezane zidinama gdje su se mogli kretati vojnici. Zanimljivo je da je na vratima, osim pokretnog mosta postojala i velika rešetka za spuštanje, a u unutrašnjosti je bio i zatvor. Pod zemljom. Uz kaštel se naravno vežu i brojne legende, a zasigurno je danas najpoznatija ona o vještici Mare koja je spaljena upravo u kaštelu 1632. jer je navodno trovala ljude.

DLAKAVA UTVRDA

Iako je udaljena od Savičente nekih 80 kilometara, Pietrapelosa nedaleko Istarski toplica usko je je vezana s kaštelom Morosini-Grimani na jugu Istre. I to najnovijim europskim projektom u sklopu kojega će biti obnovljen i ovaj biser sjeverne Istre do kojeg se dolazi uskom strmom cesticom iznad rijeke Mirne. Ime ovog razrušenog kaštela, kojega lokalci nazivaju jednostavno Kaštel,  i koji je konzervatorski očuvan, u prijevodu znači dlakava utvrda. Pretpostavlja se da nosi taj naziv jer je smještena na klisuri iznad Mirne i Bračana usred gustog raslinja. Nekada je ovdje bio plovni put. S Pietrapelose se svaki promet pomno pratio, a tu je bila u pitanju i obrana feudalnih dobara. Pozicija mu je za to bila savršena. Skroz dominira u prostoru oštro se dižući iznad Mirne, a pogled na njega puca čak s obronaka Ćićarije.

Prvi put se ova pitoreskna utvrda spominje u dalekom 10. stoljeću, a bila je u vlasništvu akvilejskog patrijarha, pa biskupa, pa jedne njemačke viteške obitelji, pa Mletaka, odnosno plemića Nicole Gravisija u čijoj obitelji ostaje sve do 1869. godine. Zanimljivo da usprkos nestabilnom teritoriju i stalnom mijenjanju vlasti, ova utvrda nikada nije bila razorena.  Sastoji se od stambene zgrade, dvorske kapele sv. Marije Magdalene iz 12. stoljeća i glavne kule poligonalnog oblika.

Kaštel je okružen zidinama, osim na stambenom dijelu koji je doslovce izgrađen na samoj litici. Zidovi i glavna kula sačuvani su do izvorne visine. Naravno i ovaj kaštel prate legende. Jedna kaže da je jedan kmet skratio gospodara Pietrapelose za glavu dok je s ostalim potlačenim seljacima kopao jarak podno kaštela u 17. stoljeću. Gospodar je, naime, bičevao kmetove jer je smatrao da su prespori te sišao s konja što mu je bila kobna greška. Lopatom mu je odsječena glava, da bi se potom seljaci udružili i za osvetu spalili Pietrapelosu.

PITORESKNI VIDIKOVAC

Pojedini zidovi palasa i kula utvrde sačuvani su i danas do izvorne visine. Kula je visoka 16 metara te je imala čak šest etaža, a zgrada palasa je uz podrumsku prostoriju imala još tri etaže. Što se tiče povijesti, ova se pitoreskna utvrda poistovjećivala u spisima s utvrdom Sv. Martin koja je prvi put spomenuta u 11. stoljeću. Bila je u vlasništvu akvilejskog patrijarha, obitelji Guteneck i Moyses, a 1529. godine došla je u posjed obitelji Barbo koja ju je obnovila. Tada se utvrda počela nazivati i Shabez.

Kada se spominju kašteli i stari gradovi, u Istri je nezaobilazno mjesto i Dvigrad nedaleko Kanfanara. Svi znaju za legendu da je taj grad i kaštel napušten zbog kuge, a njegovi žitelji tada su osnovali Kanfanar. Danas ga posjećuju mnogi iako nije do kraja konzervatorski zaštićen. Ovdje se organiziraju i brojni koncerti te predstave, a mističnosti mu ne nedostaje. Tim više što se podiže iznad Limske drage.

Naziv Dvigrad govori o dva grada – Castelu Parentino i Moncastellu. Ime označava dakle mjesto gdje su se smjestila ta dva kaštela, iako je zapravo Dvigrad na mjestu sačuvane ruševine Moncastella. Mjesto je do napuštanja strateški bilo bitno jer je Limska draga bila plovna sve do 14. stoljeća, a kada se voda povukla, opstale su močvare koje su uzrokovale malariju i kugu. Te dvije bolesti krive su za nestanak Dvigrada, a ostatak stanovništva seli u Kanfanar 1630. godine. U Dvigradu ostaju samo najsiromašnije obitelji. Zabilježen je podatak da je 1650. godine biskup u Dvigradu blagoslovio samo tri obitelji, a dvadesetak godina kasnije napuštena je i crkva Sv. Sofije.

Inače Dvigrad je bio opasan dvostrukim zidinama, imao je tri obrambene kule i tri gradska vrata. Na najvišoj točki bila je smještena crkva Svete Sofije, a ispred nje nekada je bio glavni gradski trg s gradskom palačom. U zapadnome dijelu grada nalazile su se prostorije za vojnu posadu, dok je jugozapadni bio namijenjen obrtnicima. Ostalo su činile stambene kuće. Danas su na tom mjestu samo ostaci kamenja. Vrijeme je učinilo svoje.